Šetnja

Posljednjih nekoliko godina rijetko šetam. Nije mi nimalo stalo do toga da besciljno pješačim alejama, parkom ili glavnom gradskom ulicom srećući uglavnom lica koja nisam želio sresti i siguran, da neću sresti lica kojih sam se zaželio. Ne volim da gledam sve te dobro obučene i namirisane ljude sa vještačkim smjehom i lažnim manirima koji liče na manekene sreće. Ne podnosim njihove razgovore o ljubavnim vezama, trač priče o poznatim i nepoznatim, o tome kako su potrošili hrpu novca za auto, gdje su sve bili i gdje će ove godine na ljetovanje. Ne volim da me sa lažnim interesovanjem propitkuju na čemu trenutno radim i da me obasipaju lažnim pohvalama za neki rad koji su već ranije vidjeli.

Zato u šetnju idem samo onda kad moja žena to zahtjeva i kada mi ne pođe za rukom da pronađem iole normalan izgovor. Ako ne idem, ona napući usne, digne nos i ode na balkon da zaljeva cvijeće. Nakon toga, upali televizor i dok gleda cupka nogom od pod ili lupka prstima po stolu, sračunato i svjesno kidajući mi ostatke nerava i kvareći atmosferu večeri. Ne svađamo se i ne govorimo ružne riječi. Sjedimo tako ispred televizora, ćuteći, ona ljuta i povređena a ja nanerviran što ne mogu u miru da radim. Takva večer i nije baš čemu i zato prošetamo povremeno.

Večeras nismo šetali.

Ljetna kiša

Ljetna kiša je rastjerala nedjeljnu popodnevnu gužvu na gradskom trgu. Skrio sam se uz troljav oluk pod strehom stare zgrade gradske biblioteke sa oronulom i ispucalom fasadom i gledao na skoro praznu glavnu ulicu preko koje bi povremeno neko pretrčao do prve strehe, haustora ili nekog drugog zaklona. Pravi ljetni pljusak.

Ljetne pljuskove pamtim po mnogo čemu i za mene su oduvjek imali poseban značaj. Za vrijeme ljetnih i proljetnih pljuskova sam još kao dječak znao odlaziti na jedno tiho i samotno mjesto, pod široku strehu iza staklarske radnje koje odavno više nema, i tamo provoditi vrijeme, slušajući kišu, sanjareći i gledajući zamućena pogleda u daleka modra brda.

Tu, pod tom strehom za vrijeme ljetne kiše, sa drugom sam prvi put probao alkohol. Mrtvi pijani, cerekali smo se i zbijali šale jedan s drugim do ranog jutra. Tu me je ona, mokra od pljuska do gole kože, prvi put poljubila i rekla da me voli. Bio sam kralj svijeta. Pod tom strehom sam, uz kapi kiše napisao svoju prvu pjesmu. Bio sam mlad i pun snova i nadanja. Život je bio ispred mene i vjerovao sam da me čekaju veliki i slavni dani.

Međutim, život je tekao svojim tokom, ne mareći mnogo za snove i ambicije jednog dječaka.

Danas sam u srednjim godinama, još uvjek mlad da sanjam ali odveć star da ostvarim snove. Nezaposleni programer koji stanuje u predgrađu u iznajmljenoj sobi, urednik propalog informatičkog magazina koji preživljava odrađujući sitne poslove za skromne honorare. Stojim tu pod strehom gradske biblioteke sklonjen od kiše, palim cigarete, gledajući u mokru ulicu i uz klokot oluka mislim na dane koji su zauvjek prošli.

Otpuhujem svoje dimove zagledan u ljetni pljusak i sve mi se čini da i u meni nešto pada.

Hoćeš pivo?

Vraćam sa posla razgovarajući sa prijateljem o tome gdje da neđemo neki dodatni poslić i zaradimo neke pare da izguramo do narednog prvog. Platu nismo primili mjesecima, a na posao idemo po navici, redovno i u nadi da će firma već jednom da krene, da će početi da pristiže lova i da će nam uplatiti zaostali staž.

Pričamo i hodamo, kopamo po glavi tražeći rješenje i važući ideje prolazeći pored mnoštva dobro napucanih i namirisanih riba koje izgledaju ko da im je sve potaman. Cijelu zimu su imale kondicione treninge i držale su razne dijete da bi se spremile za proljeće i ljeto, kako bi se mogle uvući u tjesne hlačice i majčice i istaći svoju liniju da bi izgledale ljepše i nedostižnije. Ne prilazimo im. Ovako znojavi, u jeftinim kineskim majcama i patikama i totalno dekintirani, bili smo svjesni da nemamo šanse.

Moj prijatelj usput u trafici kupuje novine. - Vidi, boga ti, Bregović pao sa višnje i povrijedio kičmu! - sav će uzbuđen ko da je upravo našao neodoljivu ponudu za posao. Znam da je zaluđen Bregovićevom muzikom, ali imamo mi prečih problema nego da brinemo o njegovu zdravlju. - Nije invalid, samo teža povreda - promrmlja mi, raširenih novina i sav predan čitanju udarnog članka. Ćutim i hodam pored njega, misleći kako sa njim samo gubim vrijeme pričajući, kako je inertan i samo me koči u svemu i kako nije zainteresovan da zajedno riješimo problem za lovu. Ljutilo me to što je tome pridao toliku važnost a gomila računa čeka da ih platimo. Umjesto da je potražio neki oglas za posao ili konkurs, on mi kenja o Bregoviću, čovjeku koji u životu ima sve. Čovjeku koji, gdje god izađe iz autobusa napravi ili kupi kuću a ja i on jedva skuckamo za kiriju u onoj rupi. Pogodilo ga što je Bregović pao sa višnje, a to što ja i on godinama padamo i ne dižemo se ko da nije važno. Hodam s njim i ljutim se ne govoreći mu ništa.

Kad smo stigli u našu jazbinu, ručali smo paštetu a zatim smo se povaljali svak na svoj ležaj. Ja sam još uvijek kopao po glavi gdje i kako da nađem lovu i posao a on sav predan čitao trač rubrike o domaćim i stranim zvijezdama. Ljutio sam se. Napolju se već spuštao suton a kroz otvoren prozor našu sobu je ispunjavao miris lipa.

Ustao sam, upalio radio i ponovo legao na ležaj. Buljio sam u plafon a kroz glavu su mi se mješale misli o poslu, o šefu koji me ne podnosi i kojeg ja ne podnosim, o lovi, računima, o tome koliko već nisam bio na moru i o nedostižnim ribama, a sa radia su neke stare melodije ispunjavale tišinu već polumračne sobe. Ovakav život nema smisla i ne vrijedi pišljive pare.

Ležali smo neko vrijeme ćuteći. Nisam više bio ljut ni zabrinut. Ležim prazan i bez ideje, predan talasima muzike, ljetnoj polutami i mirisu lipa. Odjednom, sa radia do mene dopre "In the Death Car...". Ponovo pomislih na Bregovića. Prazninu u meni je polako mijenjala nostalgija. Jedna za drugom redale su se slike iz mladosti i već sam u oblaku nad glavom okupio na dernek staru rasutu raju i nju koja me je već odavno zaboravila. Kao da čujem smijeh prijatelja i njene hitre korake kad dolazi i kao da mi je vjetar upravo rasuo njenu kosu po licu. Redaju se slike oca, majke, brata, očevog bijelog trabanta, rođendanskih proslava, izleta, trulog napuštenog vagona u kojem sa prijateljem zapalio prvu cigaretu. Grlo mi se steglo. Suzdržavam se da ne zaplačem, stidim se.

Moj prijatelj je zaluđen muzikom Bregovića i činilo mi se da mu ništa nije važno kao on. Sada sam znao i zašto. Obojio je svojom muzikom naše mnoge trenutke koji su vrijedili nešto: zabave, slavlja, prve sastanke, rastanke, ljubavi i drugarstva. On umije i da nam ih vrati kad posustanemo na blatnjavom životnom putu.

Okrenuo sam se prema svom prijatelju koji je ležao na svom ležaju i sklopljenih očiju slušao melodiju. - Hoćeš pivo? Mogli bi da pokušamo zaradit na prodaji ...

To veče smo uz "mjesečinu" popili mnogo piva.