Hoćeš pivo?

Vraćam sa posla razgovarajući sa prijateljem o tome gdje da neđemo neki dodatni poslić i zaradimo neke pare da izguramo do narednog prvog. Platu nismo primili mjesecima, a na posao idemo po navici, redovno i u nadi da će firma već jednom da krene, da će početi da pristiže lova i da će nam uplatiti zaostali staž.

Pričamo i hodamo, kopamo po glavi tražeći rješenje i važući ideje prolazeći pored mnoštva dobro napucanih i namirisanih riba koje izgledaju ko da im je sve potaman. Cijelu zimu su imale kondicione treninge i držale su razne dijete da bi se spremile za proljeće i ljeto, kako bi se mogle uvući u tjesne hlačice i majčice i istaći svoju liniju da bi izgledale ljepše i nedostižnije. Ne prilazimo im. Ovako znojavi, u jeftinim kineskim majcama i patikama i totalno dekintirani, bili smo svjesni da nemamo šanse.

Moj prijatelj usput u trafici kupuje novine. - Vidi, boga ti, Bregović pao sa višnje i povrijedio kičmu! - sav će uzbuđen ko da je upravo našao neodoljivu ponudu za posao. Znam da je zaluđen Bregovićevom muzikom, ali imamo mi prečih problema nego da brinemo o njegovu zdravlju. - Nije invalid, samo teža povreda - promrmlja mi, raširenih novina i sav predan čitanju udarnog članka. Ćutim i hodam pored njega, misleći kako sa njim samo gubim vrijeme pričajući, kako je inertan i samo me koči u svemu i kako nije zainteresovan da zajedno riješimo problem za lovu. Ljutilo me to što je tome pridao toliku važnost a gomila računa čeka da ih platimo. Umjesto da je potražio neki oglas za posao ili konkurs, on mi kenja o Bregoviću, čovjeku koji u životu ima sve. Čovjeku koji, gdje god izađe iz autobusa napravi ili kupi kuću a ja i on jedva skuckamo za kiriju u onoj rupi. Pogodilo ga što je Bregović pao sa višnje, a to što ja i on godinama padamo i ne dižemo se ko da nije važno. Hodam s njim i ljutim se ne govoreći mu ništa.

Kad smo stigli u našu jazbinu, ručali smo paštetu a zatim smo se povaljali svak na svoj ležaj. Ja sam još uvijek kopao po glavi gdje i kako da nađem lovu i posao a on sav predan čitao trač rubrike o domaćim i stranim zvijezdama. Ljutio sam se. Napolju se već spuštao suton a kroz otvoren prozor našu sobu je ispunjavao miris lipa.

Ustao sam, upalio radio i ponovo legao na ležaj. Buljio sam u plafon a kroz glavu su mi se mješale misli o poslu, o šefu koji me ne podnosi i kojeg ja ne podnosim, o lovi, računima, o tome koliko već nisam bio na moru i o nedostižnim ribama, a sa radia su neke stare melodije ispunjavale tišinu već polumračne sobe. Ovakav život nema smisla i ne vrijedi pišljive pare.

Ležali smo neko vrijeme ćuteći. Nisam više bio ljut ni zabrinut. Ležim prazan i bez ideje, predan talasima muzike, ljetnoj polutami i mirisu lipa. Odjednom, sa radia do mene dopre "In the Death Car...". Ponovo pomislih na Bregovića. Prazninu u meni je polako mijenjala nostalgija. Jedna za drugom redale su se slike iz mladosti i već sam u oblaku nad glavom okupio na dernek staru rasutu raju i nju koja me je već odavno zaboravila. Kao da čujem smijeh prijatelja i njene hitre korake kad dolazi i kao da mi je vjetar upravo rasuo njenu kosu po licu. Redaju se slike oca, majke, brata, očevog bijelog trabanta, rođendanskih proslava, izleta, trulog napuštenog vagona u kojem sa prijateljem zapalio prvu cigaretu. Grlo mi se steglo. Suzdržavam se da ne zaplačem, stidim se.

Moj prijatelj je zaluđen muzikom Bregovića i činilo mi se da mu ništa nije važno kao on. Sada sam znao i zašto. Obojio je svojom muzikom naše mnoge trenutke koji su vrijedili nešto: zabave, slavlja, prve sastanke, rastanke, ljubavi i drugarstva. On umije i da nam ih vrati kad posustanemo na blatnjavom životnom putu.

Okrenuo sam se prema svom prijatelju koji je ležao na svom ležaju i sklopljenih očiju slušao melodiju. - Hoćeš pivo? Mogli bi da pokušamo zaradit na prodaji ...

To veče smo uz "mjesečinu" popili mnogo piva.