Ljetne pljuskove pamtim po mnogo čemu i za mene su oduvjek imali poseban značaj. Za vrijeme ljetnih i proljetnih pljuskova sam još kao dječak znao odlaziti na jedno tiho i samotno mjesto, pod široku strehu iza staklarske radnje koje odavno više nema, i tamo provoditi vrijeme, slušajući kišu, sanjareći i gledajući zamućena pogleda u daleka modra brda.
Tu, pod tom strehom za vrijeme ljetne kiše, sa drugom sam prvi put probao alkohol. Mrtvi pijani, cerekali smo se i zbijali šale jedan s drugim do ranog jutra. Tu me je ona, mokra od pljuska do gole kože, prvi put poljubila i rekla da me voli. Bio sam kralj svijeta. Pod tom strehom sam, uz kapi kiše napisao svoju prvu pjesmu. Bio sam mlad i pun snova i nadanja. Život je bio ispred mene i vjerovao sam da me čekaju veliki i slavni dani.
Međutim, život je tekao svojim tokom, ne mareći mnogo za snove i ambicije jednog dječaka.
Danas sam u srednjim godinama, još uvjek mlad da sanjam ali odveć star da ostvarim snove. Nezaposleni programer koji stanuje u predgrađu u iznajmljenoj sobi, urednik propalog informatičkog magazina koji preživljava odrađujući sitne poslove za skromne honorare. Stojim tu pod strehom gradske biblioteke sklonjen od kiše, palim cigarete, gledajući u mokru ulicu i uz klokot oluka mislim na dane koji su zauvjek prošli.
Otpuhujem svoje dimove zagledan u ljetni pljusak i sve mi se čini da i u meni nešto pada.
Nema komentara:
Objavi komentar